Nije sve što na Njivi raste hrana. I ne uzgaja se sve iz nekih vlastitih interesa. Nešto je ljekovito, nešto je korisno drugim biljkama, nešto okrepa kukcima. Nešto ima sentimentalnu vrijednost. Nešto je naslijeđeno i čuva se. A nešto je potpuno van kategorije.   Jedna takva biljka je i sweetgrass (hierochloe odorata). Ona uopće nije naša autohtona biljka, nema nikakve veze s korisnim biljnim zajednicama u vrtovima našeg podneblja. Ljekovita jest, ali ništa što nema zamjenu u nekim domaćim vrstama. Na prvi pogled nigdje veze i pitanje zašto sam se uopće trudila doći do sjemena preko pola svijeta, a onda i paziti da nikne i opstane, je posve na mjestu. No kako rekoh,

Postoji mogućnost, da se u meni, baš kao što su se ponekad na Njivi budila znanja mojih prababa, u onim trenucima kad nisam znala jesam pošla ili došla, a one progovarale dubokim znanjem i nekim dalekim glasom iz mojih sjećanja, da se na tako neki neobičan način u meni probudila Slavonija.   Prije skoro trećinu mog života prvi sam se put susrela s ceremonijom kuhanja ajvara kod naših kumova u Slavoniji. Daleko sam ja tad bila i od znanja o vrtu, vrtlarenju, od intimne veze sa Zemljom i hranom, a još manje od znanja o umjetnosti kuhanja ajvara. Koliko sam neuka, nespremna i nevješta bila, govori činjenica da sam tog